fbpx
Vrh

Ramajana Mabita, poreklom iz Bosne, već drugu godinu sa porodicom živi na Madagaskaru. Do sada je boravila u 6 zemalja na tri kontinenta. Kada se sve sabere, oko 15 godina provela je van svoje zemlje. Njen dom trenutno je Antananarivo.

“Nikada, ali stvarno nikada, ni u snu nisam mogla zamisliti da ću nekada živjeti na Madagaskaru. Znate, nije to samo zato što je daleko. Ima mnogo drugih dalekih destinacija o kojim barem ponekad čujete ili pročitate nešto, gdje se ide na godišnji odmor, za čije znamenitosti ste čuli. Ali Madagaskar nije jedna od tih zemalja. O Madagaskaru jedan prosječan čovjek u Evropi, pa i u svijetu, skoro ništa ne zna i ne čuje”, započinje priču Mabita.

Madagaskar kao lutrija

Otkud onda Madagaskar? Diplomatska misija njenog muža. Sa sazanjem o novom mestu na koje će svoj život preseliti, stigao je i izveštaj sa informacijama o zemlji u koju idu. Ipak, bilo je potrebno da se više raspitaju kod budućih kolega njenog supruga.

“Da me je neko nekada pitao, prije nego što sam znala da ću živjeti u ovoj zemlji, kako zamišljam Madagaskar, ja bih mu rekla da mi zvuči kao neka egzotična destinacija poput onih sa prelijepih slika na plaži iz turističkih kataloga. Nikada mi ne bi palo na pamet da je Madagaskar jedna od deset najsiromašnijih zemalja na svijetu, gdje ljudi umiru od gladi i da u njoj svake godine izbija epidemija kuge, bolesti za koju sam mislila da je odavno iskorijenjena. 

Ono što me je također iznenadilo i što većina ljudi ne zna je da je Madagaskar četvrto po veličini najveće ostrvo na svijetu, veće od Njemačke i Velike Britanije zajedno. To nije malo ostrvo gdje ćete živjeti na plaži, nego ogromna država. Umjesto na prelijepoj plaži, živim na sredini zemlje na 1300 metara nadmorske visine u Antananarivu, haotičnom glavnom gradu o kojem ne mogu ništa lijepo istaći. Odatle vam do rajskih plaža treba jednaka investicija u smislu vremena i budžeta kao kad idete iz jedne u drugu Evropsku zemlju.

Sve u svemu, otkrivajući malo po malo činjenice o ovoj zemlji, nisam mogla prvobitno ništa drugo osjećati nego čisti šok. Jedino što nisam pogriješila je to da je egzotična i da ima nadrealne prirodne ljepote, samo što je nećete naći u turističkim katalozima budući da spada u jednu od najmanje posjećenih zemalja na svijetu.”

 

Život od nule, u svakom smislu te reči

Na pitanje na šta je najteže bilo navići se, Ramajana odgovara – na sve, jer se uči živeti iznova, od najosnovnijih stvari, pa sve do kulture i načina života.

“Kada živite duži period u ovakvoj zemlji, prvo i osnovno pravilo je da morate biti oprezni sa vodom i hranom. Naravno, ako dođete jednom kao turista, nećete se uvijek pridržavati svega čega se mi pridržavamo. Međutim, kada boravite tu nekoliko godina, onda morate biti oprezni jer dolazite u dodir sa raznim bakterijama i parazitima, te možete narušiti zdravlje ukoliko se ne pazite. Sama činjenica da se svakih šest mjeseci moramo čistiti od parazita, čak i uz sve naše mjere predostrožnosti, vam govori da to nije zezancija.

Morala sam na primjer naučiti kako se pravilno koristi voda tako da sada imam dvije česme u kuhinji, jednu sa filterom i drugu bez. Prije konzumiranja, voće i povrće se mora dezinficirati. Još uvijek mi teško pada to što se non stop vozite u autu i nemate gdje šetati po ulici zbog totalnog haosa gdje vrvi od ljudi i uličnih prodavača a nema ni trotoara ni semafora.”

Ipak, najteže od svega bilo joj je da se navikne na veliki kontrast između siromaštva i bogatstva.

“Ne postoje odvojeni kvartovi ili dijelovi grada gdje žive stranci i stalno ste izloženi užasnim i teškim prizorima. To vam je kao da živite usred onih favela u Brazilu. Samo ubacite lijepu kuću i kad izađete odmah ste u faveli. Također, morala sam se naviknuti na ogromne zidine sa bodljikavom žicom oko kuće, te na stražare koji nam čuvaju kuću 24 sata dnevno.”

Posebna priča je, kaže, njihova kultura, koja ni u jednu knjigu ne može da stane. 

“Prije svega, u svakodnevnoj komunikaciji sa Malgašima morate naučiti jedno pravilo: oni na sve odgovoraju afirmativno, čak i ako je odgovor negativan. Tako s vremenom naučite da postoje tri vrste “da”: da, koje znači da, da, koje znači ne i da, koje znači možda. A da biste to mogli protumačiti morate živjeti ovdje duže vremena, a čak ni tad nećete uvijek biti sigurni da li je odgovor da ili ne. 

Inače su jako sujevjerni i imaju snažnu vezu sa mrtvima i precima, a to se mnogo odražava i na svakodnevni život kroz razne tabue koji se zovu “fady”. Gdje god krenete naići ćete na neke od tih tabua, od toga da ne možete posjetiti neko jezero ako ste jeli neku vrstu mesa, pa do toga da neka mjesta možete obići samo bosi ili je zabranjeno obući nešto crveno i slično. Jako je bitno da to poštujete i da po mogućnosti uvijek putujete sa lokalnim vodičem.”

 

Dva sveta u istom gradu

Nemoguće je ne osvrnuti se baš na jaz između lokalnog stanovništva i doseljenika, dva razičita načina života u istom gradu. I ne samo dva načina, već i uslova za život.

“Ta dva života su doslovno nebo i zemlja. Razlike su ekstremne kakve ne postoje kod nas. Prosječna plata ovdje iznosi 50 eura od koje živi čitava porodica, to je puko preživljavanje iz dana u dan. S druge strane, kao stranac ovdje ne možete živjeti drugačije nego u zaštićenom balonu. Taj balon vam omogućava da imate određeni stepen normalnog i udobnog života, da možete otići u restoran, kino, šoping centar, klubove i na putovanja, sve stvari koje ne postoje u lokalnom načinu života ljudi sa Madagaskara.

Kako je izražen taj jaz? Pa ovdje ljudi bukvalno svaki dan svog života žive samo da bi zadovoljili osnovne životne potrebe. Čim se probude moraju ići po one žute kanistere vode od 20 litara koje nose kući nekoliko puta na dan na glavi, nekada i kilometrima, da bi mogli uopće započeti svoj dan. Žene peru veš u prljavim rijekama, jezerima i u rižinim poljima. Mi kad se probudimo samo odvrnemo česmu i voda nam teče, upalimo veš mašinu i odaberemo program. Kad smo kod vode, i nama voda nestaje svaki dan i obično je puste samo uveče i rano ujutro, a ostatak dana je isključena. Zbog toga je ovdje nemoguće normalno funkcionisati bez velikog rezervara vode kako ne biste osjetili te probleme.”

Osim vode, nemaju ni struju. Koriste sveće i male solarne panele, a hranu pripremaju napolju. Doseljenici, koji mogu da priušte ovaj luksuz, mesečno račun za struju plaćaju i više od 100 evra.

“Ono što je takođe uobičajeno, jeste da lokalci ne kupuju hranu u supermarketima jer za njih ne postoji taj koncept. Većina lokalnog stanovništva mora svaki dan da zaradi za obrok koji će jesti taj dan. Oni nemaju zalihe u kućama jer nemaju novca za zalihe, niti mjesta u kući koju koriste samo za spavanje, a niti frižider. Tako da svaki dan kupuju namirnice za doručak, ručak, večeru (ako mogu da priušte sva tri obroka) i to na uličnim pijacama gdje apsolutno sve možete naći. I meso se prodaje na cesti, bez ikakvih frižidera. Njihove prodavnice su kao na primjer naši kiosci i tu prodaju suhu hranu, hljeb i tu se s nogu ispija kafa, jer oni ne sjede kada piju kafu.”

 

Korona na Madagaskaru

Pandemija kovida još više je povećala siromaštvo na ovom ostrvu, pa čak, ističe naša sagovornica, unazadila sav napredak koji je ostvaren na tom polju za nekoliko godina.

“Granica je zatvorena već godinu i po dana, što je jako pogodilo i turistički sektor, a i nas koji smo ostali ‘zarobljeni’ na ostrvu. Repatrijacijski letovi su omogućavali strancima da izađu iz zemlje, ali za ponovni ulazak je i dan danas potrebno dobiti posebnu dozvolu vlade. Što se statistike tiče, nije pretjerano pouzdana, ali zvanično se vodi da je do sada od korone umrlo manje od 1000 ljudi, što je neuporedivo sa ciframa u Evropi i drugim zemljama svijeta.

Istina je da na Madagaskaru nije bilo ni slično onih mjera kao u Evropi, tako da mi nismo previše osjetili sav taj haos i život se odvijao poprilično normalno. Ja sam imala koronu i bila sam poprilično bolesna, ali sam se izvukla zahvaljujući dobroj intervenciji jedne privatne medicinske ustanove. Uostalom, u takvim slučajevima, kao i u slučaju bilo koje ozbiljnije bolesti imamo osiguranje koje nam omogućava evakuaciju na susjedno ostrvo Reunion koje pripada teritoriji Francuske ili u Južnoafričku republiku gdje su medicinske usluge na visokom nivou. I to je nešto o čemu morate razmišljati kada živite ovdje.”

Kada smo kod hrane, Ramajana ističe da je glavna namirnica pirinač, koji se jede u nenormalnim količinama, svaki obrok, bez izuzetka. Veću potrošnju pirinča imaju i od Kineza.

“Po tim uličnim mjestima vladaju veoma loši higijenski uslovi, tako da jedino što kupujemo na cesti je voće i povrće jer je neuporedivo ukusnije nego iz prodavnice. Inače se stranci namiruju u tri velika lanca supermarketa koji su poprilično dobro opremljeni, kako sa uvoznim (francuskim i južnoafričkim) tako i sa domaćim proizvodima. Uvozni proizvodi su ekstremno skupi (grčki jogurt košta 12 eura), a lokalni su jako jeftini, tako da vremenom morate naći neki balans između svega toga.

Postoji još mnogo primjera, ali suština je ta da je zemlja toliko siromašna da vi ne možete živjeti lokalnim načinom života. No, jednom kada naučite kako funkcioniše život ovdje, pronađete svoju zonu udobnosti, fokusirate se na ono što imate a ne ono što nemate, počnete upijati i ljepšu stranu života koju vam nudi ova jedinstvena zemlja i jednostavno zavolite taj život. Ja sada mogu reći da sam sretna što živim na Madagaskaru.”

 

Druga strana medalje

Nakon svih ovih informacija, malo ko bi poželeo da grad u kom živi zameni Antananarivom. Ipak, tvrdi Ramajana, stranci koji tamo žive rekli bi vam drugačije.

“Dovoljno je da upitate strance koji žive na Madagskaru da li im se sviđa život, budite sigurni da će vam skoro svi odgovoriti da se najradije nikad ne bi vratili u Evropu. Znate, to je takav fenomen koji se teško može opisati riječima ukoliko to ne doživite sami. Vodeći razlog za takav osjećaj je sigurno taj što ovdje ne morate biti bogati da biste postigli takav nivo udobnosti života o kojem većina samo može sanjati u Evropi. Budući da je životni standard zemlje toliko nizak i radna snaga jako jeftina, svaki stranac zapošljava barem ličnog vozača i kućnu pomoćnicu, a neki imaju i dadilju i kuhara, i sve to na puno radno vrijeme.

Za siromašno stanovništvo je luksuz raditi takve poslove, budući da stranci plaćaju daleko iznad prosjeka, a pri tome nije fizički naporno kao rad na poljima, pranja veša na rijekama za sitne novce i uz to ih tretiraju sa poštovanjem. Ovdje je kompletan život baziran na tom sistemu. Evo vam primjer, kuće su napravljene sa posebnim prostorijama gdje osoblje može spavati, većina hotela ima besplatan smještaj za vozače i dadilje. Dadilje i vozači mogu preuzimati djecu iz škole itd. Otiđite samo ispred jedne internacionalne škole i izbrojte koliko roditelja ćete vidjeti. Ne kažem da je to dobro, ali tako se ovdje živi.”

Još jedna od prednosti je, kaže, mogućnost da se izgrade snažna prijateljstva, jer je društveni život među strancima i te kako razvijen.

“Zbog ograničenog sadržaja u svakodnevnom životu, veća je vjerovatnoća da ćete steći prijatelja. Život se uglavnom svodi na pozive prijatelja ili privatne zabave i zaista vam neće nedostajati društveni život. I naravno, ako izuzmem glavni grad, neprocjenjiv je osjećaj živjeti u zemlji koja je obavijena nevjerovatnim prirodnim ljepotama i pojavama koje se viđaju samo jednom u životu.”

 

Madagaskar za odrastanje dece

Madagaskar je odlična destinacija za odrastanje male dece, dok je za tinejdžere ipak malo komplikovanije i ograničenije. U Antananarivu se nalaze odlične internacionalne škole od američke, britanske do francuske.

“Djeca doseljenika i ekspatrijata imaju zavidno djetinjstvo u ovoj zemlji. Po cijeli dan se igraju u prelijepim baštama kuća u kojima boravimo ili u ograđenom parku u kojem živimo, koji je poput male džungle, potpuno zarastao i divlji sa malim jezerom i mnoštvom ptica i kameleona. Vrlo malo vremena provode unutar kuće i pred ekranima. 

Osim toga, imaju konstantno dodira sa prirodom i životinjama, na primjer, svake kišne sezone nam dođu kameleoni u baštu. Naviknuti su i na gekone (guštere) koji nam hodaju najnormalnije unutar kuće po zidovima i u sobama, a ima tu još mnogo čudnih insekata koje redovno otkrivamo oko kuće. U životu su vidjeli više lemura nego mačaka i kao što je uvijek sve obrnuto u životu, žudili su za mačkom pa sam im morala nabaviti jednu.“

Kako u ovoj prestonici nema dečjih igraonica, najčešća su druženja po kućama gde se organizuju i dečje zabave. Kao još jednu prednost, Ramajana navodi veću otpornost kod dece, fleksibilnost i moć adaptacije.

Od korisnih saveta do ljubavnih poruka

Na svom Instagram profilu vrlo često deli fotografije sa destinacija koje obilazi, ali i informacije koje će vas bolje upoznati sa ovom neobičnom zemljom. Ono što ljude koji joj se javljaju najviše zanima jesu turističke informacije i letovi. Ima i onih koji se jave da podele svoje iskustvo.

“Ima dosta djevojaka koje žele iznenaditi momka za rođendan ili godišnjicu, pa traže da uslikam neku poruku na nekom mjestu na Madagaskaru. Slikala sam poruke sa lemurima, kameleonima, kanjonima, baobabima koje su otišle nekome u svijetu. Jednom mi se javila jedna majka iz Amerike koja školuje svoje dijete kod kuće, da za čas geografije napišem pismo o Madagaskaru. Sad trenutno imam najviše upita na temu otvaranja granice zbog korone, te aktuelne krize gladi na jugu Madagaskara. Ljudi žele donirati novac, volontirati i slično. Uglavnom, nisam znala da će mi Instagram biti tako zanimljiv, zabavan, pa čak i koristan.”

 

Prednosti i mane ostalih zemalja

Mladost je provela u Nemačkoj, godine studiranja u Bosni, zatim se preselila u Kaliforniju, pa vratila u Bosnu, a onda je usledio “maraton” selidbi – Belgija, Crna Gora, pa Madagaskar.

“Svi znamo da se u Njemačkoj puno radi, a malo živi, s druge strane osjećate nevjerovatnu sigurnost živjeti u njihovom sistemu. Slično tome, u Belgiji se nikada ne možete osjećati kao stranac. Ima jako bogat kulturni život, najbolju čokoladu na svijetu, a mana mu je tmurna i kišovita klima tokom cijele godine. U Crnoj Gori je klima fantastična, veličina zemlje omogućava da u istom danu skijate na planini i poslije toga svratite na ručak na moru, što je rijetkost u svijetu. Nedostatak, konkretno u Podgorici gdje smo mi živjeli je što u svakodnevnom životu nema previše dinamike i aktivnosti. U SAD-u je bilo sve potpuno drugačije. Konkretno u Kaliforniji, prednost je naravno fantastična klima, a Amerika mi je bila najbolja zemlja za šoping, opušten stil života i generalno Amerikanci su otvoreni i komunikativni. Međutim, Kalifornija je jako skupa za život i tu zaista osjećate da ste predaleko od Evrope i ostatka svijeta, i isto tako ne želite imati previše zdravstvenih problema ako nemate dobro osiguranje. I onda kad dođete u Afriku kao da ste sletili na neku drugu planetu.”

Iako svaka zemlja ima svoje prednosti i mane, imaju jednu zajedničku osobinu u odnosu na Madagaskar – nisu zemlje Trećeg sveta.

“To znači da trebamo cijeniti slobodu kretanja i bezbijednost u bilo koje doba na ulici i to što imamo vodu koja nam teče iz česme i struju u kući. Vjerujte mi, bez da išta drugo nabrajam, nismo nimalo svjesni koliko smo bogati i sretni samo što imamo ove tri stvari u životu.”

 Preuzimanje teksta je dozvoljeno u originalu uz pozivanje na izvor, odnosno, linkovanje ka strani odakle je sadržaj preuzet.

OSTALE PRIČE

Komentari:

Ostavi komentar